U proteklih pet godina, turska država je u tri navrata izvršila invaziju na susjednu Siriju, i svaki puta okupirala komad te zemlje. Danas okupira područje gotovo veličine Dalmacije, sa preko 1000 naselja. Ponašanje turskog režima jasno pokazuje da on nema nikakvu namjeru povući se iz tog područja. Dapače, radi sve da ga pretvori u produženi dio svog teritorija, samo bez političkih prava za tamošnje stanovništvo.
Vojne intervencije turske države nikada nisu bile usmjerene protiv terorista i krvavih džihadističkih grupa koje su mučile i ubile tisuće ljudi tokom još uvijek aktualnog građanskog rata. Upravo suprotno, Turska je intervenirala uvijek tek nakon što su džihadisti počeli gubiti i to da ih spasi od sigurnog poraza. Nakon što im je godinama dostavljala oružje i opremu, sada je džihadiste preobukla u svoje uniforme i dozvolila da i dalje maltretiraju tamošnje stanovništvo.
A to stanovništvo je u velikoj mjeri kulturno mješovito. Većina krajeva koje je Turska okupirala bili su većinski kurdski, uz znatnu manjinu Armenaca i drugih kršćana, Arapa, Turkmena itd… Preko nasilnih džihadista koje drži na plaći, Turska radi veliki pritisak na Kurde i kršćane da se isele. Oni su redovito predmet pljački, otmica, silovanja i drugog nasilja.
Istovremeno, stanovništvo na koje dugoročno računa, poput sirijskih Turkmena, nastoji pretvoriti u svoje vjerne podanike, namećući tursku nacionalističku propagandu u školama, medijima i javnoj službi. Ništa od ovog nije se dogodilo spontano, već se radi dugotrajnoj ambiciji turske diktature o postepenoj obnovi Osmanskog Carstva, o kojoj diktator Erdoğan javno priča.
Ovaj masovni zločin događa se pred očima svijetu, ali zemlje koje se inače predstavljaju kao demokratske na ovo upornu šute radi dobrih odnosa s turskom diktaturom.